Ibrahim Krehić je najtrofejniji trener u historiji bh. košarke. Kao trener Bosne sa ovim klubom je osvojio tri titule naslova prvaka Jugoslavije, dva Kupa bivše države, te je sa Bosnom osvojio naslov prvaka Evrope 1979 godine.
Sa Bosnom je bio i viceprvak i treći na klupskom prvenstvu svijeta. Sa reprezentacijom Jugoslavije je osvojio kadetsko , juniorsko i seniorsko prvenstvo Evrope, dok je sa najboljom selekcijom te države bio i prvak svijeta na svijetskom klupskom prvenstvu 1990 godine. Također je u tandemu sa Mirzom Delibašićem sa bh. reprezentacijom osvojio osmo mjesto na Evropskom prvenstvu 1993 godine što je i 23 godine nakon tog uspijeha najveći uspijeh naše selekcije.
Krehić je bo trener legendarnom Sabitu Hadžiću koji je preminuo prije nekoliko dana u Turskoj u 61. godini života. Dženaza i komemoracija Sabitu Hadžiću bit će obavljena sutra, a Krehić se u razgovoru za Sportske.ba na emotivan način oprostio od Hadžića.
– Mene i našeg Sabeta život je povezao kroz košarku i to prijateljstvo je trajalo skoro 50 godina sve do njegove iznenadne i prerane smrti. Kada je Sabe iz Famosa prešao u Bosnu, ja sam dobio zadatak da na stručnom planu pomognem Famosu sa još dvojicom naših talentovani igrača Salijajem i Hadžićem. Oba su bili kadetski reprezentativci Jugoslavije i tako počinje moja veza sa Hrasnicom, Famosom i sa Sabetom. Pošto sam i dalje radio sa prvim timom Bosne u prijepodnevnim kondicionim treninzima. Sabe je bio talentovan momak za sport i košarku, ali njegov najveći kvalitet su bile njegove velike radne sposobnosti. On jednostavno nije znao za umor i neizmjerno je želio da uspije. Negdje sam pročitao neko priča da se Sabe nije znao radovati. E pa, znao je i to pravo. Radovao se kao djete, ali on je bio ljepo odgojen i vaspitan i u ekipi je bio jedan od najmlađih igrača, a već sa značajnom ulogom. On je igrao prvu petorke uz veterane Mirzu, Varaju, Đogića i Radovanovića. I u timu su se poštovali stariji igrači isto kao u familiji starija braća, za šta je najzaslužniji Boša Tanjević koji je imao neku čudnu sposobnost da iz situacije radosti, smjeha opuštenosti, prelazi u situacije ozbiljnosti, odgovornosti, samodiscipliniranosti, To je neka sposobnost koju mu je Bog dao. To se nemože naučti ili istrenirati, to čovjek ili ima ili nema, a na našu sreću, Boša je to imao – kaže Krehić i nastavlja.
– Hadžija moj tako sam ga ja zvao, volio je šale i razdraganu atmosferu, ne previše stegnutu, što mi volimo reći opuštenu. Jednom prilikom sjedili smo u kafiću na Ciglanama (obično se tu u to vrijeme skupljala košarkaška raja i na televiziji je bila repriza utakmice iz Grenobla , a Hadžija upita Emira Mutapćića „Muki evo sam je kraj utakmice, a nismo vidjeli tvoje poene. Kliko si ti ono poena postigao dva ili četiri“ i grohotom se nasmijao, a volio je Mukija više nego brata. Evo jedan radni dan našeg Sabeta, koji je on sam napravio. Od 9 do 11 prijepodnevni kondicioni trening u skenderiji. od 14 do 16 rad na individualnoj tehnici i šuterski trening u Hrasnici na Famosovom igralištu. Od 18 do 20 timski trening K.K. Bosna . Tehničko taktički trening skoro svaki dan po šest sati treninga. Nekako su nam se sudbine vezale , zajedno smo bili i u Turskoj. Moj dragi Sabe nije nikad uputio nekome neku ružnu riječ, a družili smo se skoro 45 godina. Izgubio sam jednog velikog prijatelja i čovjeka kakvih malo ima, a bh. košarka velikog igrača i trenera. Neka mu je rahmet i vječna slava za sve što je dao Bosansko našem sportu – kazao je Krehić za Sportske.ba.
