Još jedan gorak okus ostaje u ustima nakon utakmica fudbalske reprezentacije BiH. Iskren ću biti, ovaj put ne samo zbog poraza. Poraz i bezvoljno ponašanje igrača na terenu, ružna skandiranja sa tribina u duelu sa Mađarskom – nekako valjda i najbolje oslikavaju društvo u kome živimo.
I nije mi ovoga puta gorak okus samo zbog poraza, nego zbog gore pomenute spoznaje, koja uistinu jako boli. Istinski boli svakoga ko voli ovu zemlju.
Ružno sam se osjećao već nakon utakmice sa Njemačkom i nekako slučajnim druženjem sa njemačkim navijačima u jednom od sarajevskih lokala.
Sretosmo se slučajno, stol do stola, korstim priliku pa onako domaćinski čestitam na pobjedi i častim naše drage njemačke goste pićem. Švabe ko švabe, sa svojim mentalitetom prvo od šoka da im neko plaća piće ne mogu da shvate zašto, pa im objašnjavam da je to u čast njihovog dolaska u našu zemlju, a eto i kao svojevrsna čestitka na pobjedi.
Winterer Klaus, simpatični navijač iz Freiburga gdje ćemo gostovati za mjesec dana oduševljeno mi objašnjava kako je fasciniran našom zemljom, ljudima, ćevapima i ostalom hranom, kaže mi kako će naredno ljeto sa porodicom na odmor doći u našu zemlju.
„Ovo mi je prvi put u Bosni. Iskreno, imao sam potpuno drukčiju sliku u svojoj glavi, mislio sam da je Bosna neka mala, zaostala zemlja na Balkanu. A onda sam se za kratko vrijeme uvjerio u ljepote ove zemlje. Toliko toga lijepog, sjajni ljudi koji nas časte i slikaju se s nama gdje god nas sretnu. Redovno pratim reprezentaciju Njemačke ali ovo nisam doživio, iskreno ti kažem. Ovo je sjajna zemlja. Osim toga, vrhunska hrana i piće po nevjerovatnim cijenama. Za mene je ovo nevjerovatno. Podsjeća me na mladost, i kod nas se nekad ovako živjelo“ kazuje Klaus i ostavlja me u kratkom razmišljanju.
PomisliH, pa zar vi sad ne živite još bolje, a onda i prokomentarišem: “Znam ja da je u Njemačkoj bolji život, mnogi naši ljudi rade kod vas…” Htio sam reći još nešto ali me Klaus prekide I nastavi ljutito:
“Ne! Sada je sve drukčije. Vi ste sretni, vjeruj mi, toliko osmjeha, dragih ljudi i običnih razgovora ja dugo nisam vidio ni osjetio. Vi kao da nemate nikakvih problema i uživate. Čitao sam malo o Bosni prije dolaska ovamo, nedajte političarima da vas zavade, oni samo to i žele, kazat će moj novi prijatelj iz Freiburga, a onda mi postaviti pitanje koje me malo osramotilo.
“Vidim kod vas mnoge igrače poput Džeke i Kolašinca koji su igrali u Njemačkoj, vidim da ste talentovana nacija. Vidim autoput, nove zgrade, ali zašto nemate stadion, zašto nismo igrali u Sarajevu”, pitat će Klaus.
“To je naš mentalitet, mi Zenicu volimo, to je naša tradicija, tamo rijetko gubimo i tamo je najbolja astmosfera” – govorim dok već u sebi razmišljam kako smo zapravo ostali u vremenu i kako je ta priča mogla proći prije 10 ili 15 godina i da je Klausovo pitanje zaista na mjestu.
“Ne, ono je loše, ono tamo je zaista loše. Mi imamo bolje stadione u najnižim ligama” – kaže Klaus pa nastavlja:
“Stadion je simpatičan, ne želim te uvrijediti ali on predstavlja i vašu reprezentaciju, nije to za utakmica reprezentacije, krova ima pa ga malo nema”…
“Uredu prijatelju, ali vi ste Njemačka” – odgovaram.
“Nema to veze odakle smo, ja putujem širom svijeta sa našom reprezentacijom. Mnoge manje i lošije zemlje od vaše imaju lijepe i velike stadione. Kod nas se gradovi takmiče čiji je ljepši i boljii stadion, to je nekako vaš ID, to govori o vama. Da vas nisam upoznao, a da sam bio samo na stadionu rekao bih da se radi o nekoj prilično zaostaloj zemlji”, kazuje Klaus dok mene već polako postaje sramota i u glavi vrtim naslove o tome kako Kosovo gradi nacionalni stadion, Albanija i Makedonija imaju ozbiljne arene, a mi duboko ostali u prošlosti.
Ipak, nedam se još uvijek pa kažem “Ali mi imamo veliki stadion u Sarajevu, prima skoro 40 000 gledalaca”.
“Kako izgleda”, – pita me.
“Nešto slično kao Olimpijski stadion u Minhenu” – odgovaram.
“Možeš li mi pokazati sliku” – ne odustaje Klaus dok mene već hvata nervoza ali pronalazim sliku stadiona Koševo na googleu.
“Auuu, to je baš staro i loše” – u glas će Klaus ali i njegovi prijatelji koji su nam se u međuvremenu pridružili.
Eh, ne bi Bosanac bio to što jeste, da se ne izvuče u posljednjim momentima pa se prisjetih makete “BiH Arene” koja nam se prije nekoliko godina slavodobitno najavljivala.
“Evo vidiš, to je naš novi nacionalni stadion, on se trenutno gradi. Zapravo tek su počeli ali bit će to brzo završeno”, – pokazujem sliku stadiona koji je po projekcijama trebao biti na prostoru sarajevske Općine Novi Grad.
Slika nikad započetog stadiona pod nazivom “BiH Arena”
I dok mi Nijemci sa oduševljenjem vjeruju i konstatuju kako se radi o “manjoj verziji” Alianz Arene. ja se tu čak i ne zaustavljam. Osjetim da sam priču okrenuo u našu korist, pa sada u svojoj mašti idem dalje, toliko daleko da lažem i samog sebe. Pa im kažem kako započinjemo i rekonstrukciju stadiona Koševo dok im pokazujem vrhunsku prezentaciju sa facebook profila Srđana Mandića, načelnika Općine Centar.
“Pa zašto će vam odjednom dva stadiona, a niste imali niti jedan ovakav”, – upita Klausov njemački prijatelj.
“Jedan je nacionalni, a drugi olimpijski, trebaju nam oba. Ovaj drugi je naše sjećanje na Olimpijske igre, pa je red da ga se obnovi, možda se ubrzo ponovo kandidujemo za domaćinstvo, moramo imati takav stadion” odgovaram i osjećam da sam već pretjerao iako bih bio i presretan da imamo jedan ali vrijedan.
Novo pitanje Klausovih prijatelja me tjera da nastavim sa lažima, ali valjda sa ciljem kako bi nas predstavio što ljepšim i boljim, onakvim kakvim su nas Nijemci i upoznali.
Stadion Koševo bi prema Mandićevom prijedlogu trebao izgledati poput najmodernijih evropskih stadiona
“Šta ćete u tom slučaju sa Zenicom, nećete više igrati tamo kada ovi stadionu budu završeni” pita me jedan od Nijemaca.
“Naravno da hoćemo, Zenica je naš hram ali i ona će se obnoviti. Zatim na Youtubeu pronalazim video prezentaciju zeničkog arhitekte Zvjezdana Turkića i Bilino Polje kakvo vjerovatno nažalost nećemo dočekti niti za naredne tri decenije.
Prezentacija Bilinog Polja sačinjena još prije 12 godina, da je bilo volje, do sad se moglo i završiti
Nijemci su tu već oduševljani što meni priznajem, postaje posebno zanimljivo. Osjetim da su kao narod sretni ako će drugi napredovati i biti uspješni. Eto kod stadiona npr., to i njima nešto znači, barem ako će se osjećati komotnije prilikom možda opet nekog gostovanja u našoj zemlji.
Sjetih se u međuvremenu i vrhunske prezentacije stadiona Grbavica koju je Željezničar nedavno predstavio. I dok sam i tu maketu pretraživao na Youtube, prekide me kolega Azur i vrati u surovu realnost:
“Molim te ne laži ih više, ja to ne mogu slušati. Zamisli izvučemo ih u kvalifikacijama, a novog stadiona niti na mapi, tad bi se baš osramotili barem u očima ovih pet ljudi koliko ih je sa nama”. Kazat će Azur.
Treba biti realan i priznati – infrastruktura nam je katastrofalna
Samo jednom rečenicom vratio me je u realnost, tužnu realnost u kojoj se na opravdane prozivke sa njemačkog RTL-a za stadion još busamo u prsa i šaljemo poruke “Nama je najbolji”, dok lažemo sami sebe.
Nisam Nijemcima priznao da sam ih lagao, neka barem žive u nadi kao i ja.
U nadi o kojoj sam razmišljao dobar dio ostatka noći. Proteklih godina, zbog reprezentacije sam išao na brojna gostovanja, pa sada kada sve sagledam i vratim vrijeme, shvatim koliko su naši njemački prijatelji upravu kada kažu da je stadion naš ID.
Kroz glavu mi prolaze Bratislava, Ljubljana, Skopje, o vrhunskom zdanju u Budimpešti, ne treba ni trošiti riječi. Zaista su stadioni u navedenim metrolama lične karte i ogledalo tih zemalja.
Iskreno se nadam da će to shvatiti i političari, jer bi mene lično bilo sramota doći na bilo koji stadion u zemlji a da obnašam funkciju sa koje mogu pokrenuti priču o izgradnji stadiona, ali eto nije mi do sada palo na pamet.
I načelnik Semir Efendić u Novom Gradu kao i Mandić u Centru zaista pokušavaju, ali sami ne mogu. Urbanističke dozvole, najljepši stadioni na maketama i slično, teško će se realizovati bez podrške viših nivoa vlasti. Oni to moraju znati jer je kranje vrijeme da se prestanemo sramotiti.
Lično se nadam da će načelnik Mandić ustrajati u svojim idejama i da ćemo ako ništa, zahvaljujući njegovoj borbi dobiti uskoro moderan stadion Koševo. I ne samo Koševo, nadam se da će se pojaviti neka inicijativa koja će pokrenuti izgradnju nove Grbavice, Bilinog Polja, Tušnja, da će se što prije završiti Veležov stadion u Vrapčićima i da se više ni pred kime ne moramo sramotiti.
Bosna i Hercegovina treba moderan stadion, na bilo kojem mjestu, konačno je sazrelo vrijeme!
Da li će nas prozivke njemačkih novinara sa RTL-a ili ogorčenih Mađara konačno dozvati pameti, kao što je onomad prozivka Kevina De Bruynea koji će nakon gostovanaj sa Belgijom na Grbavici izjaviti da je igrao na krompirištu poput onih kada je imao svega sedam godina? Nakon de Bruyneove izjave, Grbavica je brzo dobila novi hibridni teren, jedan od najboljih u državi, a zatim se taj tred nastavio prema stadionima širom Bosne i Hercegovine.
Bilo bi lijepo da se ako ništa uvrijedimo na kritike njemačko-mađarske kritike pa da čim prije krenemo u ozbiljnu rekonstrukciju Koševa, da se završi jedna i pol tribina na Grbavici koja je do temelja spaljena u ratu, a vlastodršci su dopustili da se 30 godina nakon toga obnavlja po sistemu “cigla po cigla”. Da se modernizuje Bilino Polje pa bi to bio uistinu šarmantan stadion kada bi se odradilo samo natkrivanje istočne, južne i sjeverne tribune. Da i Tuzla nakon godina čekanja dobije barem istočnu tribinu, da Zrinjski nastavi izgradnju nove tribune, da Velež nakon izgradnje nove tribune ne mora čekati još nekoliko godina kako bi se iste natkrile…
Opet se vraćamo na stadione na kojima igra reprezentacija. Samom obnovom Koševa prema Mandićevoj zamisli, Bosna i Hercegovina dobila bi moderan stadion kakvog se ne stidjeli.
Reprezentacija – represent – slika i ogledalo drušva, države, naroda! Stadion na kome reprezentacija igra isto tako. Za bilo kakav rezultat ili uspjeh, ključ je na startu infrastuktura, od toga sve počinje.
Nabavka helikoptera od 35 miliona KM, izgradnja pruge od Ilidže prema Hrasnici – jednako je važna kao i izgradnja modernog stadiona. Vlast to mora znati. Posebno ona na nivou Federacije BiH. Vrijeme je da se neke stvari konačno promjene.
Mirza Kusturica