Mario Stanić, rođeni Sarajlija i član slavne generacije nogometne reprezentacije Hrvatske koja se na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine okitila bronzanom medaljom, u razgovoru za Večernji list prisjetio se Sarajeva, Željezničara, početka opsade…
Moglo bi se reći da je Stana ono najbolje od Bosne i Hercegovine. Hercegovački kameni geni i sarajevski šlif za raju, uvijek su ga obilježavali u životu i karijeri. Kakav je bio kao fudbaler, takav je i nakon karijere. Uspješan i skroman. Mnogi su teško prebrodili prijelaz u civile, no Mario Stanić primjer je čovjeka s vizijom i idejom. I – što je još važnije – s voljom za rad i napredovanje, piše Večernji.
“Za sebe ću uvijek reći da sam hercegovački Sarajlija. To Sarajevo me je odgojilo u neku ruku i dalo mi pečat. Kad sam krenuo igrati u Želji, dobio sam neke vrijednosti koje te niko ne može naučiti. Baš zato ću uvijek isticati Željezničar kao svoju prvu i vječnu ljubav”.
Morao je Stanić kao i mnogi tada proći strahote rata. Mnogi se danas olako hvataju te riječi i tih događanja.
“Bježao sam iz Sarajeva s torbom, majicom, dvojim gaćama i putovnicom. Ja sam imao dovoljno sreće da se spasim. Mnogi nisu. To me svakako obilježilo u životu i naučilo cijeniti neke stvari. Volio bih da više cijenimo jedni druge. Mislim da bismo tada svi bili zadovoljniji u životu”.
Rado se sjeti svojih nogometnih početaka u Sarajevu.
“Bio sam u klubu gdje su se uvijek cijenile radne navike i etike. Svi smo živjeli Želju. Živjelo se za derbi sa Sarajevom. Volim reći da nema ništa slađe od gradskih derbija. Žao mi je što je danas opala kvaliteta nogometa u Bosni i Hercegovini pa tako i u Želji i Sarajevu. No unatoč tome, uvijek rado pogledam vječiti derbi. To je poseban događaj za svakog Sarajliju”.
Kompletan intervju pročitajte na portalu Večernjeg lista.
