Razgovarao: Nedim Salihagić
Utakmica Marsonije protiv Dinama iz Zagreba nagovijestila je jednu veliku fudbalsku karijeru.. O danima kada je igrao u najdražem dresu FK Sarajeva, atmosferi, poziciji na terenima, najneugodnijim protivnicima, ali i o ratu i povratku na teren nakon istog – razgovaram sa Ahmedom Hadžispahićem.
U društvu sa bivšim fudbalerom Ahmedom Hadžispahićem, sjedim i razgovaram u jednom od kafića u naselju Dolac Malta, s obzirom da ga nije bilo lako ubjediti da mi da intervju odlučili smo se za opušteniju atmosferu, a sama činjenica da smo i dugogodišnji prijatelji dala mi je dovoljno prostora da ovaj intervju bude ugodan i otvoren.
Uz sve nedaće koje su pratile njegovu karijeru, njegov nebrušeni talenat vječno je dolazio do izražaja. Mnogi treneri prepoznali su u ovom fudbaleru, rekao bih, pomalo atipične fudbalske karakteristike, praćene činjenicom da igrač njegove visine ili općenito konstitucije ima prepoznatljivu sposobnost kreiranja igre.Karijeru je započeo u rodnom Orašju, u FK Hajduku gdje je i ostvario prvi seniorski nastup sa 16 godina.
Najveći pečat u karijeri ostavio je nastupajući za Marsoniju iz Slavonskog Broda, FK Sarajevo i NK Bosnu, te smo kroz ovaj intervju najviše razgovarali o tom periodu, i nekim događajima koji će sigurno zaintrigirati naše čitaoce.
Zanimljivo je da si jedan od rijetkih, ako ne i jedini igrač u poslijeratnom periodu u bosanskohercegovačkom fudbalu, i da si Kup BIH osvojio tri puta zaredom. Kako i u kojem periodu?
Jeste, tako je, to je jedan kuriozitet, u sezonama 96/97 i 97/98 okitio sam se sa titulom pobjednika Kupa BIH u najdražem dresu FK Sarajeva, a u sezoni 98/99 sam sa ekipom NK Bosne podigao pehar i to u finalu protiv FK Sarajeva.
Malo je poznato bosanskohercegovačkoj javnosti da si prvi gol za Marsoniju iz Slavonskog Broda u HNL-u postigao upravo ti. Ko je činio tada ekipu popularne “Marse”?
U premijernoj sezoni za Marsoniju sam postigao prvi prvenstveni gol protiv Primorca iz Stobreča, konačni rezultat je bio 3:0 za Marsoniju. Upravo je ta sezona 94/95 najbolja u klupskoj historiji Brođana, jer su u Prvoj HNL osvojili 5. mjesto.
Okosnicu ekipe su činili igrači iz BIH, pored mene tu su bili Veldin Karić, braća Edin i Zemir Mujčin, Vladimir i Anto Petrović, Armin Mašić i mnogi drugi. Većina igrača iz BIH koji su nastupali za Marsoniju, ponikli su u Poletu iz Bosanskog Broda, sjetiti će se nešto stari poznavaoci fudbala, to je bio odličan klub sa fokusom na razvoju mladih igrača. U tadašnjoj ekipi Marsonije bilo je dosta igrača koji su dolazili iz raznih krajeva Hrvatske, bili smo odlična ekipa.
Vrijeme kada ste igrali za Marsoniju, još uvijek su bile svježe rane od tragičnog rata, malo je poznato da si nastupao pod drugim prezimenom? Zašto?
Da, vodio sam se kao Ahmed Spahić, ili tačnije kako su oni to pisali Ahmed H. Spahić, ne znam tačno razloge toga, možda je bio cilj klupskog rukovodstva da se smanji u medijima činjenica da dosta Bošnjaka nastupa u prvoj ekipi. Sa ove distance i može se razumijeti, s obzirom kakve posljedice rat ostavlja iza sebe u svakoj sferi života. Moram istaći da bez obzira na ovu dogodovštinu sa mojim prezimenom, da su me domaći stanovnici odlično primili u Slavonski Brod, i dan danas rado idem u taj grad. To su godine kada je euforija i fudbalska groznica nosila Slavonski Brod, i volio bih u bliskoj budućnosti da se vrate u najveći rang hrvatskog fudbala.
Utakmica Marsonije protiv Dinama iz Zagreba je nagovjestila jednu veliku fudbalsku karijeru, u pitanju je Ivica Olić tadašnji golobradi igrač Marsonije, javnosti je malo poznato da je vaše “NE” treneru, značilo premijerni nastup za Ivicu Olića u profesionalnoj karijeri..
Tako je, sve se dogodilo u sezoni 96/97 protiv Dinama iz Zagreba, tu sam utakmicu odbio da igram svoju neprirodnu poziciju ,lijevog bočnog na zahtjev tadašnjeg trenera, čime sam bio odstranjen sa spiska prvih jedanaest za tu utakmicu. Tim spletom okolnosti je došlo do debija Ivice Olića u prvom timu sa nepunih 16 godina, koji je ušao na moje mjesto. Da se razumijemo i bez ovog događaja, njemu se predviđala velika karijera, Ivica Olić je već tada pokazivao veliki potencijal i radnu etiku koja će ga pratiti kroz cijelu izvanrednu karijeru. To je momenat koji će odrediti moj povratak u BIH, a i Ivicu Olića će lansirati u svjetsku fudbalsku orbitu.
Uslijedio je povratak u BIH i dolazak na Koševo…
Poslije Marsonije, kratko sam otišao u inostranstvo, konkretno nastupao sam u austrijskoj četvrtoj ligi, gdje sam bio najbolji strijelac lige. U Austriji sam ostao šest mjeseci, a duži ostanak je spiječen zbog administrativnih problema.
Moj dolazak u FK Sarajevo inicirao je Fuad Muzurović, lahko sam se dogovorio sa tadašnjim predsjednikom Muhamedom Granovom, koji mi je ostao u lijepom sjećanju i drago mi je što sam sarađivao sa ovim ljudima.
Samim dolaskom ostvario sam svoj dječački san, jer sam navijač FK Sarajeva od malih nogu, kada je stigao poziv sa Koševa, nisam dugo razmišljao.
O danima u FK Sarajevo, atmosferi, poziciji na terenima, ko su najneugodniji protivnici na terenu i koja su to “vruća” gostovanja koja pamtiš?
Dani u Sarajevu su u većoj mjeri bili uspješni, bili smo pobjednici Kupa BIH dvije godine zaredom, za atmosferu u ekipu su bili zaduženi Mirsad Dedić i Džemo Smječanin, koji su bili nešto stariji od nas ostalih, i vladalo je poštovanje i sloga među igračima. Do dolaska u FK Sarajevo sam igrao na poziciji ofanzivnog veznog i napadača, ali silom prilika u bordo dresu sam igrao štopera i zadnjeg veznog.
Kao odbrambeni igrač mogu spomenuti da je neugodan za čuvanje od napadača bio Nermin Vazda, koji je u jednu ruku “krivac” za moju povredu, koja će odrediti daljni tok moje karijere. Što se tiče teški gostovanja, to su mahom manje sredine, Lukavac, Srebrenik, bilo je to vrijeme gdje je FK Sarajevo bilo magnet gdje god se pojavi, a tadašnje nesređene prilike u sudijskoj organizaciji su puno uticale na stvaranje tih “vrućih” gostovanja.
Uslijedio je odlazak sa Koševo u NK Bosnu Visoko….
Način na koji sam otišao, nije bio na nivou, jer me je tadašnji sportski direktor Denijal Pirić na ružan način otjerao iz najdražeg dresa. Osvajanjem Kupa BIH u dresu “Karioka” u finalu protiv FK Sarajeva ostvario sam satifakciju, čime sam poslao poruku da su pogriješili što su me odstanili iz ekipe na način koji nije u rangu kluba koji predstavljaju.
POBJEDNIK NIKAD NE PRESTAJE POKUŠAVATI…
Za kraj čime se danas bavite, lagano se vraćate svojoj prvoj ljubavi, fudbalu o čemu se zapravo radi?
Danas sam u privatnom biznisu, konkretno na privremenom radu u Njemačkoj, radim sa svojim dugogodišnjim prijateljima. Što se tiče povratka u fudbal, tu sam zajedno sa svojim prijateljem Nihadom Suljevićem oformili udruženje bivših fudbalera pod nazivom “Pogodak”, cilj nam je afirmacija fudbala među mlađom populacijom kao i okupljanje bivših fudbalera, te poboljšanje njihovog statusa u društvu. Nadam se da ćemo u budućem periodu više razgovarati o našem udruženju, i da će nas Sportske.ba pratiti u našem djelovanju.
“Mladim igračima potrebna je sloboda izražavanja da bi se razvijali kao kreativni igrači. Njih treba hrabriti i poticati da isprobaju vještine bez straha od neuspjeha.” A.W.
Hadžispahić je, inače, samo još jedan u nizu fudbalera koji su zasigurno mogli napraviti više, s obzirom na talenat, ali okolnosti kao što su česte povrede i rat učinili su da fudbalska karijera ne doživi potpunu kulminaciju i uspjeh. Ono što je sigurno, jeste, da će svoje stečeno znanje i iskustvo kroz Udruženje “Pogodak” prenositi dalje na buduće mlade naraštaje koji se žele baviti najvažnijom “sporednom” stvari na svijetu.