Piše: Mladen Bošnjak

Živ se čovjek na sve privikne. Na prazne tribine, na „gluhi“ nogomet, na mjesece i mjesece bez ligaških natjecanja, na jalov i neučinkovit savez, na neizvjesnost reprezentativnih nastupa, na šutljivog Bajevića, na razočarane „menadžere“, na mršavu jednu jedinu sportsku stranicu u Avazu… Privikne se, bez velikih problema.

Jutros u kafani komentrirala se utakmica Real – Valencia. Za sat vremena nitko nije spomenuo nedostatak publike, nikome nije neobično Realovo domaćinstvo u trening kampu, nikome nije „nešto falilo“. Naviknuli ljudi!

Toga me i jeste strah. Da se mi u Bosni i Hercegovini do kraja ne sviknemo na neigranje, da svi kolektivno ne progledamo i u neigranju, u gašenju nogometnih natjecanja, ugledamo vitalni nacionalni interes. Ta sumanuta kombinacija možda, u prvi mah, izgleda neostvariva, neozbiljna i paranoična konstrukcija, ali puno je pokazatelja koji mome strahu idu u prilog.

Klubovi su olako prihvatili prekid natjecanja, povukli se u „samoizolaciju“, mahom poraskidivali ionako tanašne ugovore, zamrznuta, jalova i neinventivna nogometna javnost nije ni kvrknula. Muk i tišina na sve strane. U zaleđu te tjeskobne i mučne tišine Savezu se primiče Vico Zeljković, čovjek koji ni jednog momenta nije niti pokušao sakriti da je neigranje njegov (ili njihov) interes. A sve one koji bi rasturili sve bosanskohercegovačko značajno podupire i sve izvjesniji povratak korona virusa. Zar treba još nešto za osjećaj straha za budućnost našeg nogometa?

Već sada se mogu čuti najave konačnog odgađanja utakmica Kupa BiH, već se naveliko raspreda o nemogućnosti skorog loptanja u Tuzlanskom kantonu, a epidemiolozi, onako izokola, najžešći udar tzv. drugog vala COVID-a predviđaju baš u vrijeme kada bismo trebali igrati izlučne utakmice za EURO 2021.

Bit će kako bude – rekli bi ravnodušni. Naviknuti ćemo se do kraja na salonski nogomet, bez baklji, sindžira, bez boksera, bejzbol palica, bez droge i alkohola, bez užasavajućih poruka … Pomiriti ćemo se s time da je ozbiljniji nogomet stvar sportskih televizija, stvar međunarodnih korporacija, stvar onih reklama koje se ne prestaju vrtjeti uz aut liniju, unatoč tomu što su tribine prazne. Pomiriti ćemo se sa domaćim zonaškim nogometom, s nogometom koji će uveličavati derneke. Nogometni život ćemo bazirati na sjećanjima.

Gdje su u ovoj crnoj projekciji europske klupske kvalifikacije? Toga ćemo se lako riješiti. Jedna utakmica i by, by, Charlie!