Piše: Mladen BOŠNJAK
Šta reći poslije sraza sa Italijom? Imamo li pravo na širenje optimizma bez pokrića? Imamo li obraza uvjeravati bosanskohercegovačku javnost da još uvijek imamo respektabilnu nacionalnu selekciju? Možemo li zatvarati oči pred kvalitativnim kolapsom naše reprezentacije, pred općom nemoći naših igrača? Imamo li snage agoniju produžiti do marta iduće godine kada jedan proces propadanja zaokružujemo baražom?
Svašta se još može dogoditi, možemo mi i otići na europsko prvenstvo, ali, generalno gledano, za nas je kasno! Mi nemamo koncepta, o nekoj suvisloj strategiji da ne govorimo, nemamo osjećaj važnosti mlađih reprezentativnih kategorija, nemamo stadione, nemamo stručnjake, nemamo nogometne radnike, nemamo do kraja izgrađen kult reprezentacije.
Šta imamo? Imamo u izobilju jala i zavisti, imamo milijun nacionalnih ključeva, imamo golog lopova do lopova u sudačkoj organizaciji, imamo mrzovoljne zvijezde, imamo more razočaranog stanovništva i ocean razorenih sudbina. Upravo u tom oceanu pronalazili smo do sada gro igrača za reprezentaciju, nismo vodili računa o domaćem „štofu“, skautirali smo po blistavim europskim arenama, a ignorirali zapuštene i ruinirane domaće ledine. Presušilo je i to.
Epilog svega – Italija sa 30 posto snage ponizila nas na Bilinom polju i uprla nam prstom u samo europsko dno. Tamo gdje nam je u budućnosti osigurano mjesto. Jer samo u neozbiljnim i isprofaniranim selekcijama ne nastupaju Lulić i Ibišević, kapetan Lazia i golgeter Herthe. Umjesto da se s njima ozbiljno porazgovara, da ih se namoli da odigraju još koju utakmicu, mi smo im udijelili sladunjave zahvalnice jedva čekajući da na njihove pozicije ulete prosječnici koji će nas srozavati od Tamperea do Erevana. A ne tako davno „povaljivali“ smo se na Saint Denise u Parizu, u Lisabonu, u Bruxelles-u, Španjolsku smo o jadu zabavljali, ponosno se kočoperili ulicama brazilskih gradova…
Svi mogući alarmi u i oko Nogometnog saveza su upaljeni. Ukoliko se sad ne reagira munjevito, rizično s dozom racionalnosti (ako postoji mogućnost takve kombinacije), slijedi nam potpuni kolaps. Padanje u zaborav. Tužiteljstvu, policiji i inim represivnim institucijama predati sudačku organizaciju, dobro odvagnuti tko će zamijeniti Prosinečkog, utvrditi nacionalni stadion i u njega maksimalno uložiti tako da se ne crvenimo pred gostima, veću pozornost posvetiti mlađim kategorijama i skautingu, i niz drugih aktivnosti.
Prosinečki je malo ili nimalo kriv za situaciju u kojoj jesmo. Tu smo načistu. Međutim, po svemu sudeći on nije taj koji sve to može dignuti, koji može radikalno izmijeniti situaciju, koji se može pretvoriti u „bič božji“. Potreban je, dakle, novi selektor. I nekolicina novih igrača. Igra, odnos, htijenje i kakvoća igre protiv Italije to jasno sugeriraju.
