Piše: Mladen Bošnjak
Iskreno suosjećam sa svima vama koji ste podnijeli tako ozbiljnu žrtvu i odgledali cijelu utakmicu Željezničar-Vitez. Ili uživo, ili preko TV ekrana – svejedno! Toliko negledljivosti, toliko nogometne katastrofe, netalentiranosti, neinventivnosti i antipropagande, u dva sata zaista je teško zamisliti.
Odgledao sam u ovom poratnom vremenu dosta takvih utakmica, što po dužnosti, što ne znajući šta sa sobom, pa rečena utakmica nije nekakav kuriozitet niti teška ekskluziva. Međutim, sol na ranu svakog ljubitelja nogometa jest izjava Željinog trenera Admira Adžema koji je, da bi opravdao sebe prvenstveno, a aludirajući na vremenske uvjete, izjavio da „svako onaj ko misli da se može bolje neka siđe dole na teren, svako onaj ko zna šta je fudbal zna kakvi su ovo uslovi i kako je po njima igrati“. Tako nekako!
Svakako ne spadam u one koji bi mogli „sići dole“, ali spadam u one koji su se nagledali velemajstora u neusporedivo gorim uvjetima. Gledao sam Nenada Gračana kako na sprženoj travi grbave Kantride, na skoro 40 stupnjeva pleše najfiniji valcer s loptom, gledao sam Dejana Savićevića kako na odvratnoj ledini „Pod Goricom“ lomi kičme protivnicima, gledao sam kako Semir Tuce po mostarskom čelopeku cirkusi s bekovima… Gledao sam Davora Šukera usred slavonske zime, na minus 10, kako para mreže, Vasila Ringova u usijanom Skoplju, Sulejmana Halilovića u blatnjavim Vinkovcima, Bobana Božovića jedne prilike u Nišu kada je, na trideset u hladu, „istjerao iz pameti“ tamošnju obranu.
Upravo u vrijeme Ljetne lige 1972. godine afirmirao se Vladimir Petrović Pižon koji je, baš po ovakvom zvizdanu, kako su pisali tadašnji mediji, „raširio krila“. Gledao sam Zlatka Kranjčara, Vilija Ameršeka, Fadila Muriqija, Nikolu Nikića, Antu Rakelu, Mitra Mrkelu, u svim mogućim vremenskim uvjetima. Atmosferilije nisu mogle utjecati na majstorluk.
Bilo bi iluzorno da spominjem kako sam po najvećim vrućinama, na neuvjetnim stadionima uživao u majstorijama Safeta Sušića, Blaža Sliškovića, Piksija Stojkovića, Velimira Zajeca, Darka Pančeva, Predraga Mijatovića, Predraga Pašića, Tonija Savevskog, Damira Desnice, Ivice Grnje, Mustafe Hukića…
Ne želim ovime izbijati alibi Admiru Adžemu za izuzetno lošu predstavu njegove momčadi, ali svakako se želim obraniti od njegove drskosti (da ne upotrijebim teži termin) da poziva one koji misle da se može bolje „da siđu dole na teren“. Pa kad bi mu i sišao s tribina, recimo, Šabanadžović odigrao bi bolje od njegovih pulena koji u devedeset minuta nisu odigrali dupli pas. Čija sva nogometna čarolija počiva „u nabijanju“. I u idealnim, i u ekstremnim vremenskim uvjetima.
Mogu se složiti da Adžem ima limitiranu momčad, da se još nije „aklimatizirao“ na stolici šefa struke, ali ne mogu dopustiti da mene i svekoliko gledateljstvo pravi idiotima s onakvim izjavama kakve je dao neposredno nakon utakmice. Usput, koliko mi je dopušteno primjetiti na Grbavici su bili sasvim solidni uvjeti za dobru nogometnu predstavu koja je, složit ćete se, izostala.
Izostala zbog slabih aktera, a ne zbog (nepostojeće) sparine. Adžem to mora priznati i vidjeti može li se tu šta popraviti. Ako vidi da može, zasukati rukave. Ako ne, neka ne poziva tribine da „siđu dole“.
Jer, ako mu siđe predsjednik kluba….
Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje redakcije portala Sportske.ba, već isključivo autora.
